Šta se dešava kada stolica prestane da bude samo stolica? Kada klupa u parku izgleda kao da pripada muzeju savremene umetnosti?
Scott Burton, američki umetnik koji je radio tokom sedamdesetih i osamdesetih, postavio je pitanje koje je mučilo umetnički establišment decenijama: Zašto umetnost mora da stoji iza stakla?

Forma koja ne traži dozvolu
Burton nije pravio nameštaj koji liči na skulpturu. Pravio je skulpturu koja funkcioniše kao nameštaj. Razlika je velika. Njegov rad je bio dokaz da ta dihotomija nikada nije postojala. Minimalistički oblici, geometrijske forme, materijali poput granita i metala koji nose težinu ne samo fizički, već i konceptualno. Njegove stolice ne mole vas da ih koristite. One stoje tu, kao objekti koji imaju sopstvenu prisutnost, i vi odlučujete da li ćete sesti. Burton je razumeo nešto što većina umetnika izbegava – da upotreba ne umanjuje umetničku vrednost. Ona je dopunjuje.

Umetnost koja živi van muzeja
Burton je postavljao svoje radove u javne prostore – parkove, trgove, zgrade – mesta gde ljudi prolaze svakodnevno. To nije bilo demokratizovanje umetnosti u patetičnom, marketinškom smislu. To je bilo uverenje da umetnost mora da postoji tamo gde se živi, ne tamo gde se posmatra. Njegovo nasleđe danas vidite u svakoj modernoj skulpturi koja funkcionalno služi nečemu – klupe u muzejima, stolovi u galerijama, objekti koji su istovremeno i umetnost i alat. Queer perspektiva u Burton-ovom radu bila je ugrađena u samu ideju da prostor može da bude i funkcionalan i intimno lični. Njegova fascinacija javnim prostorom bila je i politička – ko ima pravo na taj prostor, ko u njemu sedi, ko ga koristi. Burton je pravio objekte koji su bili dostupni svima, i dizajnirani sa svešću o tome kako različita tela koriste prostor.

Burton je dokazao da umetnost ne mora da bira između relevantnosti i funkcionalnosti. Njegova stolica od granita može da stoji u MoMA-i, ali može i da bude u parku gde neko sedi i čeka autobus. I u oba slučaja, radi isto – prisutna je, funkcionalna, i apsolutno umetnost. Pitanje nije da li je to nameštaj ili skulptura. Pitanje je zašto bi to uopšte moralo da bude ili-ili.