Šta biste pomislili kada biste čuli da su otkriveni izgubljeni snimci Elizabeth Taylor, u kojima ona bez filtera govori o svom životu?
Fenomen njene karijere ne prestaje da fascinira ni 14 godina nakon smrti. Skandali, sjaj, gubici i trijumfi, Elizabeth je živela zlatno doba Holivuda, ali je poznavala i njegove mračne tajne. Sada, kroz dokumentarni film Elizabeth Taylor: The Lost Tapes, dobijamo priliku da je upoznamo u najiskrenijem, nefiltriranom izdanju – kroz njene sopstvene reči. Godine 2015. u potkrovlju kuće preminulog novinara magazina Life, Richarda Merymana, pronađene su trake sa čak 40 sati razgovora sa Elizabeth Taylor, snimljenih 1964. godine u periodu kada je njena slava dosegla vrhunac, ali i kada su se skandali vrtoglavo nizali. U tim snimcima, koji su prvobitno iskorišćeni za knjigu, Taylor otvoreno govori o sebi, a upravo ta iskrenost čini ovaj dokumentarac neprocenjivim.

Iza sjaja i skandala
Projekat je preuzela režiserka Nanette Burstein, koja je uspela da rekonstruiše portret žene koja je istovremeno bila i holivudska ikona i tragična heroina. Kroz retke arhivske snimke i fotografije iz privatne kolekcije, dobijamo uvid u život iza reflektora – od detinjstva u strogo kontrolisanom studiju MGM-a, preko osam brakova, do Elizabethinog angažmana u borbi protiv AIDS-a, koji je kako je sama rekla, bio najveći podvig. Bila je pionirka na mnogo načina – ne samo što je postala prva glumica koja je nekad zaradila milion dolara od snimanja filma, i to za ulogu u Kleopatri, već je bila i prva zvezda čiji je privatni život postao sapunica za globalnu publiku. Veza sa Richard Burtonom započeta na setu spomenutog filma, izazvala je međunarodni skandal, osudu Vatikana i lov paparaca nikad do tad viđen. ’’Nisu tražili više glamur, već uništenje’’, primećuje u filmu njen prijatelj George Hamilton. Ipak, Taylor nije poklekla pod težinom slave – naučila je da je kontroliše i preusmeri tamo gde je najpotrebnija.


Ljubav, gubici, iskupljenje
Dokumentarac nas vodi kroz manje poznate delove njenog života, poput borbe sa zavisnošću, boravka u Betty Ford centru i spoznaje da slava može biti alat za nešto veće od filmske karijere. Osnivanjem fonda, postala je jedna od prvih javnih glasova u borbi protiv AIDS-a, hrabro prozivajući licemerje Holivuda koji se u to vreme distancirao od ove epidemije.
Nasleđe jedne ikone
Ono što ovaj dokumentarac čini posebnim je priča o slavi, ljubavi, gubitku, i oporavku. Elizabethine reči, snimljene pre više od pola veka, danas zvuče gotovo proročanski, osvetljavajući ne samo prošlost Holivuda, već i današnji svet opsednut poznatima. Ona je bila i ostala ultimativna zvezda, ali kroz ovaj film otkrivamo da je bila mnogo više od toga – bila je žena koja je volela, grešila, borila se i pre svega, ostala svoja. Iako su neke tajne sada otkrivene, ono što je činilo njenu suštinu ostaje nedodirljivo – snaga da prkosi normama, preokrene sopstvenu priču i ostavi nasleđe veće od bilo koje filmske uloge.

’’Lako je biti zvezda, teže je biti čovek,’’ rekla je jednom prilikom. I možda je u tome najveći Elizabethind doprinos – da nas podseti da su prave legende one koje ne nestaju sa poslednjim aplauzom.