Klasik koji se ne propušta – Čajkovski i Labudovo jezero na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu

Tekst: Milena Veselinović

Među pričama koje ni nakon jednog veka ne gube na magiji i ne zastarevaju, nesumnjivo na tronu prednjači Labudovo jezero – balet koji ne prestaje da fascinira publiku širom sveta.

Muzika, pokreti i simbolika prepliću se u ovoj priči o ljubavi, sudbini i iskušenjima, ostavljajući svakog gledaoca pod utiskom čiste umetnosti.

Upravo danas Narodno pozorište u Beogradu donosi ovu bezvremensku bajku na svoju scenu, pružajući publici priliku da doživi magiju jednog od najlepših baletskih klasika.

Priča koja hipnotiše i muzika koja ostaje zauvek

Radnja Labudovog jezera obuhvata sve ono što nas tera da volimo dramatične priče – čežnju, snagu ljubavi i iskušenja koja vode junake do odluka koje menjaju njihove sudbine. Princ Zigfrid, mladić rastrzan između dvorskih obaveza i sopstvenih snova, nevoljno se priprema da odabere verenicu. Međutim, sudbina ga vodi ka misterioznom jezeru, gde otkriva začarane labudove – devojke koje je zli čarobnjak Rotbart osudio na takav život. Među njima je i Odeta, prekrasna labudica čija čistota i gracioznost osvajaju prinčevo srcde. Ali, u bajkama sreća nikad ne dolazi bez prepreka – Rotbart i njegova kći Odilija, maskirana kao Odeta uspevaju da obmanu princa što dovodi do dramatičnog preokreta.

Ono što ovaj poseban balet čini upravo takvim jeste muzika Čajkovskog – uzvišena, emotivna, istovremeno melanholična. Opus 20 komponovan 1877. godine postao je sinonim za baletsku eleganciju i ostao neizostavan deo repertorara najvećih svetskih pozorišta. Svaki ton odjekuje kao deo veće priče – one koja se ne sluša samo u koncertnim dvoranama, već se doživljava u svakom pokretu plesača.

Balet večne lepote

Koreografska verzija Marijusa Petipe i Lava Ivanova iz 1985. ostaje do danas standard izvedbe ovog baleta – idealan balans tehnike i emocije, a prilagodio ju je Konstantin Kostjukov koji potpisuje i režiju. Scene ansambla labudova, sa sinhronizovanim pokretima, jedan su od najlepših prizora u baletskoj literaturi. Solo deonice Odete i Odilije su, sa druge strane, test apsolutne tehničke i glumačke superiornosti balerine koja ih izvodi. Na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, ova zahtevna rola pripala je jednoj od najboljih primabalerina današnjice, Tatjani Tatić.

Svaki put kada se zavesa podigne i prve note prostruje scenom, publika zna da ulazi u svet u kojem vreme ne postoji, gde su lepota i emocija jedini vodiči.

POVEZANE VESTI