Zašto beogradska pozorišta ponovo dramatizuju romane umesto da naručuju nove drame?

Autor: Jovana Ristić

Kada na pozorišnom plakatu prepoznamo naslov knjige, već imamo razlog da zastanemo. Kako će izgledati junaci koje smo zamišljali?

 Šta će ostati od rečenica koje smo podvlačili? „Tiho teče Misisipi” Vladimira Tabaševića, u režiji Ivice Buljana, otvara i drugo pitanje: šta roman nudi pozorištu zbog čega mu se ono uporno vraća?

Poznat naslov, neizvestan ishod

Tabaševićev roman iz 2015, koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu, na scenu BDP-a stigao je 2021. godine. Nije usamljen primer: savremena proza dobila je pozorišni život i kroz „Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo” Mirjane Drljević u Ateljeu 212. Ipak, prisustvo adaptacija samo po sebi ne dokazuje da pozorišta manje naručuju nove drame.

Razloge njihove privlačnosti nije teško zamisliti. Objavljen roman već je prošao uredničko čitanje, kritiku i susret sa publikom. Pozorište dobija prepoznatljiv naslov i potencijalne gledaoce među čitaocima. To može olakšati izbor repertoara, ali književni uspeh ne garantuje dobru predstavu. Između zanimljive knjige i uzbudljive večeri u sali stoji sasvim novi autorski posao.

Pisac ulazi u sopstvenu priču

Dramatizaciju „Misisipija” potpisuju zajedno Buljan i Tabašević. U podeli su Branka Katić, Aleksandar Jovanović i Vesna Čipčić, dok se i pisac pojavljuje u manjoj ulozi. Autor tako učestvuje u preoblikovanju sopstvenog teksta, a zatim ulazi u njegov scenski svet.

Tu se književno i pozorišno autorstvo susreću najkonkretnije. Rečenica dobija glas, telo, pauzu i partnera koji na nju reaguje. Glumci ne prenose samo informacije: njihov pogled ili ćutanje mogu da otvore značenje za koje je romanu trebalo nekoliko stranica. Reditelj, zauzvrat, odlučuje šta iz tog velikog sveta zaslužuje mesto pred publikom.

Šta ostaje između stranica?

Roman ima prostora za unutrašnje monologe, vremenske skokove i protivrečna sećanja. Zato može biti naročito privlačan kada treba povezati intimni život sa raspadom društva, što je i tematsko jezgro „Misisipija”. Na sceni ta gustina traži rezove: poneki lik nestane, misao postane replika, a višeznačnost ustupi mesto jasnijem sukobu.

Za gledaoca je zato zanimljivije da prati šta je predstava pronašla u knjizi nego koliko joj je ostala verna. Prethodno čitanje može obogatiti iskustvo, ali predstava mora da stoji samostalno.

Okretanje romanu može biti umetnička radoznalost, ali i izbor sigurnijeg naslova. Problem nastaje ako ta sigurnost suzi prostor za nove dramske glasove. Roman može snažno da ispriča kako se jedno društvo raspada; nova drama zaslužuje priliku da pokaže kako taj raspad zvuči upravo sada.

Photo: 11:11 Creative team

POVEZANE VESTI